Kako laserski označiti inox da ne počne hrđati

Nehrđajući čelik ne hrđa zato što bi sam po sebi bio otporan, nego zato što na površini ima pasivni sloj. To je tanki sloj kromovog oksida koji se u dodiru s kisikom obnavlja i odvaja materijal od okoline. Ako se sloj ošteti ili površina onečisti, na mjestu oznake može se pojaviti hrđa.

Dva puta: popuštanje i graviranje

Lasersko označavanje inoxa poznaje dva različita cilja. Prvi je toplinska oznaka ili popuštanje (annealing): površinu kontrolirano zagrijavamo da nastane tanki oksidni sloj koji mijenja boju. Materijal se ne skida, površina ostaje glatka. Drugi je graviranje ili ablacija: laser uklanja materijal i stvara udubljenje. Oznaka može biti vrlo kontrastna, ali je površina na tom mjestu drugačija.

Za dijelove koji moraju zadržati korozijsku otpornost u pravilu je bolji izbor popuštanje. Odluka nije općenita: ovisi o zahtjevima na dijelu, okolini i o tome što oznaka mora podnijeti.

Unos topline i nijanse boja

Kod popuštanja je cilj kontroliran unos topline, a ne što više energije. Ako je unos energije prevelik ili puls predug, toplina se širi u okolinu, a oksidni sloj postaje deblji i nejednak po boji. Nijanse od slamnate do plave pokazuju da je površina primila više topline nego što je planirano.

To još ne znači da će dio zarđati. Znači, međutim, da postavke treba provjeriti i po potrebi smanjiti unos topline. Mali unos topline postižemo kratkim pulsima, odgovarajućom frekvencijom i brzinom te prekrivanjem koje ne slaže energiju više puta na isto mjesto.

Pasivni sloj i kontaminacija

Toplina nije jedini izvor problema. Na površinu inoxa mogu dospjeti čestice običnog čelika, primjerice s alata, abrazivnih sredstava ili onečišćenih rukavica. Te čestice na vlažnom zraku počnu hrđati, a hrđa se vizualno pripisuje oznaci iako potječe drugdje.

Zato prije označavanja treba očistiti površinu i tijekom rukovanja spriječiti dodir sa željezom. Za dijelove s visokim zahtjevima smisleno je nakon označavanja predvidjeti obnovu pasivnog sloja ili pasivaciju prema dogovorenom postupku.

Odabir parametara

Ne postoje univerzalne postavke za »inox«. Legura, površinska obrada (valjana, brušena, polirana), debljina dijela i zahtjev za kontrastom utječu na to kako će površina reagirati. Isti parametri koji na brušenom dijelu daju lijepu tamnu oznaku na poliranoj površini mogu biti preagresivni ili dati premalo kontrasta.

Praktičan pristup je uzak skup ispitivanja na istom materijalu i s istom površinskom obradom kao na proizvodnom dijelu. Svako se ispitivanje označava, dokumentira i ocjenjuje: kontrast, ujednačenost, vidljiva promjena površine i moguće nijanse boja oko oznake.

Ispitivanje na stvarnom dijelu

Konačnu potvrdu treba provesti na stvarnom dijelu ili barem na odresku iste šarže i iste površinske obrade. Ako specifikacija zahtijeva ispitivanje korozijske otpornosti, treba ga provesti dogovorenom metodom; vizualni pregled oznake ga ne zamjenjuje.

Dobro označen inox stoga nije samo čitljiv. Na oznaku možemo gledati i drugačije: je li površina ostala takva da će dio u svojoj okolini izdržati.